Desunt inopiae multa,avaritiae omnia (Seneka) Sirotinji nedostaje mnogo, a lakomosti sve.
Od Šeherzade, preko Gagarina, do povratka na Titanik
Postoji li neka prastara kletva zbog koje uvijek, dekadu ili dvije unaprijed, i iskustveno spoznamo istinu o sebi, o nama, reda veličine tridesetmetarskih jahti, dvoraca iz tuđih „1001 noći“, prelijepih ropkinja Šeherezada koje umiju, pa dobiju sve što metuzalemi s pečatnjacima, tim simbolom muškosti vladarskog roda, zbog uredne jutarnje stolice, mogu ponuditi? Ili je to rezervirano samo za „nišće dugom“, a njih je, kako sada stvari stoje, povelik red u stavu mirno, unatoč bomardovanjima ne sve strane, eksploziji nasilja i nestajanju ljudskog roda, metaforički i stvarno, pa valja zaštiti majmune i druge zvjerke, da nam se klica ne zametne? Koliko barela košta duša sa brazgotinama i otiscima koraka Novog čovjeka ? Na latinskom, koliko sjećanje služi pisca ovih redova to bi značilo Homo Novus-a, iliti zamjena dotrajalim krntijama čije tragove samo voda ili zemlja sakriva.
Tako se, nerijetko, Jurij Gagarin i njemu slični, utopljeni u legendu, doimaju kao blijedi lik Edvarda Šmita, tog vrsnog poznavoca ćudljivog Nju Faundlenda, s prezimenom nimalo engleskog jezičnog prizvuka, kapetana „Titanika“, tehnološkog čuda s početka 20.-og stoljeća, koji je tek tako, slučajno, ili ljudskim nemarom i neznanjem, udario u ledeni brijeg, jer na brodu nije bilo durbina, vele, a niti jedne rakete za signaliziranje opasnosti, obavezne i za ribarske leute po davno uspostavljenim pomorskim standardima. Ovaj put nećemo detaljisati o „Lusitaniji“ sa 1,200 putnika i tovarom oružja u potpalublju, potopljenom od jednog jedinog njemačkog torpeda, a da niko ne kazuje čijom informacijom je ispaljen, uvukavši, do tada, izolacionističku SAD i zvanično u svjetski pokolj
Nevjerovatnom silom inercije, te ugašenim i unazad pokrenutim motorima, ta respektabilna grdosija se raspala, ali u tri dijela, kasnije uvtrđenim otpadanjem dna dubokog gaza, noseći u mračk okeana nekoliko najutjecajnijih ličnosti tog vremena, poput Džon Džejkob Astora, čija se imovina procjenjivala na 500 miliona dolara, što bi u današnjem vremenu predstavljalo cifru od oko 20 milijardi iste valute! Druga žrtva bio je Bendžamin Gugenhajm, nasljednik rudnika zlata, srebra i bakra, čije tijelo nikada nije pronađeno, što znači da nije bio među ženama i djecom nedostatnog broja čamaca za spasavanje, prvih porinutih u more, ili je morskim nemanima bio hrana. Iskreno, ne bi baš bilo romantičarskoj viziji primjereno da su se takvi divovi otimali za prva mjesta u nesigurnim ljuskama i, natrke, pobjegli iz legende o brodu na čijoj je kobilici navodno pisalo „Bože, ako postojiš, potopi me!“
Treća bitna osoba bio je Izador Štraus, izuzetno bogat trgovac i vlasnik lanaca robnih kuća Mecy`s, a svu trojicu je povezivalo oštro suprotstavljanje ukidanju Zakona o zlatnom standardu, uvedenom 1900. dolaskom na čelo Amerike zaboravljenog predsjednika Mekinlija, ubijenog samo godinu dana nakon što je dao do znanja da novac mora imati zlatnu podlogu, a ne biti prazan listić papira, ili kovanica što korodira, nakon završenog zamršenog i tajanovitog putešestvije razmnožavanja, od jednog do drugog privremenog vlasnika hranarine, čija vrijednost je dostigla kulminaciju kada, usukani, najkraćom stazom uteknu sa ovog svijeta, u čemu im altruizam istinskih vlasnika te svetinje za održanje života, bezuslovno pomaže. Zašto produžavati agoniju jadnom ljudskom biću koje nema više ništa dati zbog čega se osjeća suvišnim teretom na leđima djeci i državi? A i ono što je dalo to Božije stvorenje, unaprijed je potrošeno u ratove kao motivacioni faktor najznačajnijih tehnoloških invencija, bahanalije za odmor umornih ratnika, orgije nakon kojih jebeniji igrači malo većih muda treba da nestanu. Ljudskoj sebičnosti bliski su i pojmovi, poput crnih fondova za susrete sa škvadrom i plaćanje rospija, od onih seoskih, pa do dvorskoj raskoši adekvatnih ukrasa što su „umijećem“ uspjele da dolepršaju na drogom vlasti i novca onemoćala koljena. I to nije sve, jer ljudski mozak je nevjerovatno fleksibilan kao i valuta bez zlatne podloge, pa seže do samog dna bezgraničnog Univerzuma i istraživanja dalekih planeta, kao mogućih novih staništa „Odabranih“ i „Obdarenih“, uz stalno čačkanje linije Vremeplova za održanje njihove božanske genetske supstance , kako bi donijeli sreću potomstvu ljudskog roda u svojim blještavim umovima.
Harely Davidson i hranarina
Dakako, nama iz reda „Ostali“ ovo bi trebalo da bude OK, ako nam je dopušteno reći, jel`te, pod uvjetom da svaki SF završavao Happyendom! Uostalom, nas se i ne tiče gdje i zašto se sastaje bankarski lobi i koje su vodeće dinastije sručile se na velika carstva, a gdje su nova locirana sa djecom sunca i cvijeća kao žiteljima, sve dok možemo pratiti Wikilik ili sapunice raznih imena, istog sadržaja, zabavljajući se tuđim intrigama i patnjom, da nam ne bi bilo odveć dosadno sa nama samima i vlastitim smećem u dvorištu, tu pred kućom. Ne budimo naivni: i tamo se prošnjira istine, ali opet kao SF paranoja za one koji su dovoljno samoživi i pohlepni, da ne skidaju kamen s površine što se svako malo zakotrlja i odronom sruči na „neoprezne tupane“, a i mogla bi se ukazati plodna zemlja, pa je valja obrađivati i hraniti obitelj, samo zato što nemamo više čime, iz potajice, srušit samodopadnog susjeda moped ili Harely Davidson, svejedno, u punoj brzini. Ko će se bakćati sa nadrdanim blindiranim aždajama, jer iza njh stoji armija ukoljica, spremnih i opremljenih za degenek, sada više ne nužno i iz mraka i prikrajka.
Ionako primamo četvrt ugovorene plaće, a penzija je skrojena po principima teorija evolucije i relativiteta, gdje pobjeđuju nabildaniji i uhranjeniji primjerci , dakako, ne uvijek, o čemu svjedoči Titanik (izuzetak potvrđuje pravilo), čiji je sinopsis napisan 1898. u knjizi „Olupina Titana“, autora Morgana Robertsona. Baš zbog tog i takvog scenarija, umjesto zaslužene mirovine, svi možemo u stroj i na jedan zajednički kazan, koji niko ne svojata-kontejner, što ne znači da uskoro neće, jer se potvrdio kao valjan izvor uvijek deficitarne energije! Za sada, pak, bilo bi dobro da je njemački, jer se tamo, kako po nekim nezvaničnim procjenam statistka tvrdi, godišnje baci 20 miliona tona hrane, i to ne baš ukvarene! Yummy, mora da se tu nađe svakojakih đakonija, a rizik glista, đardije, ameba ili „zlatnog stafilokoka“ vreba nas i u bolnici, što bi bio eufemizam za ušuškanost sigurnošću nauke, pažnjom profesionalno osvještenih i beskonačno predanom skrbi onih što su odlučili služiti čovjeku! Moram priznati da su sebe stavili pred golemu dilemu, jer se za bebe poput Ališana i Đenana iz Bosne i Hercegovine postavlja ozbiljno pitanje društveno-ekonomski opravdanosti investicije, s obzirom na to da nisu u klasi troroga na sprud nasukanih sitnokuronja Novog Doba, sa prefiksom i certifikatom korisnika budžetskih milijardi. Osobito, ima li se u vidu da su trbuhozborci nevoljki da mijenjaju glumce, čije monološko-dijaloške eskapade su dostavili unaprijed napisane da nauče napamet, pa kad ih nešto neočekivanom intervencijom prekine, ne znaju nastaviti gdje su stali, a Smrt baš nije strpljiv svat!
Prerarnom pjevcu treba zavrnuti šijom
Sposobnost logičkog promišljanja, uz malo više kritički odabranih informacija, te poznavanje povijesnih kretanja na ovom turbulentnom evropskom (ne više ekskluzivno balkanskom) prostoru, vječitom izazovu svih osvajača, naprosto je dar onih što koriste svoje moždane vijuge, unatoč skepsi blagoteleće većine, pa i agresivnosti vječitih securiti guard oružnika i sljedbenika politike korisne laži, kojima ništa nije jasno, osim da pjevcu što rano zakukuriče treba zavrnuti šijom. A, evo i zašto! Čovjek sa darom od Boga, donesenim u genima, čak i kada uzgaja goveda, radi to sa osjećanjem za harmoniju, ljepotu, besprjekoran ritam Univerzuma, identičnim onom njegovom primordijalnom talentu, što jeste suština etike, kao okosnice moralnog načela humanosti i altruizma da sve ima jednak smisao, te njenog čeda, estetike, u funkciji svojevrsne fascinacije dragocjenošću života.
Na sve ovo moj dragi prijatelj i vrsni makroekonomist na doživotnom radu u inozemstvu, dr M.M. bi rekao, komentirajući aktualna politička kretanja koja zahuktavaju neke nove Titanike do ne tako dalekih, narednih izbora Novog Ledenog Brijega, a možda i Doba, koji bi trebalo da potvrde još jedamput želje, ali i ne razum naroda, da se sve svodi na dumagiju ili demagogiju, maestralno opisanom scenom dijaloga između europejca Haličića i ogrubjelog ratnika Tala, što se zavlači u meke dušeke svog klasnog neprijatelja.
-„Naravno da sam kao i mnogi drugi svakodnevno "prisiljen "da diskutiram političko stanje u svijetu a naročito na našem Balkanu , sa posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. U očajničkom pokušaju lidera nama susjedne države da pronadje nešto što godi uhu europeiskog establishmenta, poseže tankoćutni mr .president za konstatacijom da u Bosni žive Muslimani , jerbo to je EUROPI nepoznata činjenica. Nije loše podići malo dumagije pred "lipanjsko biti ili ne biti". Nije loše pokušati baciti malo prašine i prekriti rupe " kaj nemreš lako do lipnja pokrpati". Kad god "naletim " na nešto ovako sjetim se sjajne serije TALE Derviša Sušića.
Tale mahmuran kao čep tetura uz tarabe, vračajući se kući poslije provedene noći kod lijepe begovice. Nailazi "europejac i intelektualac " Halilčić i "nudeći svoju pomoć" Taletu koji upravo povraća kraj tarabe:
- "Druže Tale , šta se desilo ? Da li je mučnina rakijskog ili političkog podrijetla?" keseći se upita ljutog bojovnika..
- "Marš u p**** m*****!!! kroz zube procijedi Tale, žut ko limun .
