POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO

Moj unuk i Blakanika

 Trebalo je, deda Strale, da ga čuješ kad me ugledao na stubama!

-" Baba! Baba! Babaaaaaa!“, smijehom praćene salve uzvika radosti, uz skakanje ukrug po antreu, ne obazirući se na majčine proteste što joj cijelo jutro svojom egzaltiranošću probija bubne opne, nošen neslućenom radošću zbog povratka svojoj kućici, svojoj slobodici. Kad sam ga poljubila osjetio je da mi lice vlaži, uzeo za ruku i poveo ka svom krevetiću, pokazavši mi začuđenoj spasonosne vlažne baby maramice i prateći sve to svojim komentarom „mamatc“,  rukama završivšio rečenicu pokretom pantomimičara koji briše znoj s lica.Tek potom je kod mene zapazio paketić sa poklonima i, oduševljenjem svojstvenim samo djetetu, dohvatio antracit sivu majicu, diskretno ukrašenu nekim bijelo-žutim natpisom. Trebalo je da vidiš  kojom ju vještinom maneken prislanja uz tijelo, ogledajući se, poskakujući i vrteći se, jer je baka kupila pravu mušku odoru, sličnu tatinoj, a ne bebinsku rezede... Prenu me iznenadno zatišje, a potom se prolomiše slapovi tonova, obrušavajući se niz Balkaniku. Ugledah mu u očima sjaj oduševljenja, dok se tijelo njihalo u besprjekornom ritmu, a čula ostala prikovana uz mali ekran, gdje je sve blještalo svjetlima cirkuske šatre koja hipnotizira i pretvara cijeli svijet u iluziju.

Posmrtni marš klovnova

Pišući ovomjesečnu kolumnu, ne baš slučajno za početak izabrah reminiscencije na susret sa dvadesetomjesečnim unukom, nakon njegovog kraćeg izbivanja. Prvi razlog je samo za moju dušu; niko mi se tako nikada nije radovao, bez ikakvih rezervi i potpuno spontano, bez interesa i pragmatičnih primisli, i drugi, ne manje značajan, je sociopsihološki fenomen meni neshvatljivog erodiranja onog najljepšeg dijela naše primarne emotivne i intelektualne supstance, sadržane u tom orkanu radosti pri susretu sa dragim bićem. Kakav to mehanizam djeluje na svijest čovjeka, pa sve što što simbolizira iluziju u stilu Balkanike nadograđuje profanom matricom kvazihumanosti i polovne himbenosti tokom procesa sazrijevanja, predanošću palanačkih ronilaca u oceanu ljudske muke i gluposti, potpomognut izdašno utjecajima okruženja u održanju stereotipa o alfa muškarcima i ženama, zanemarujući da su atavizmi životinjskog carstva? Da bismo slijedili te iskrivljene obrasce, najprije umjesto glave, pretpostavljam, instaliramo troglavu aždahu, pa prvu polovinu života provedemo trčeći za stražnjicom i njenim potrebama, a drugu posvetimo njenom spasavanju, rigajući, pritom, lavu iz sve tri glave, kao preventivnu mjeru održavanja distance sa stvarnosti. Gubimo, pritom, iz vida da uvijek postoji neko zadužen za "mentalno zdravlje", posebno u društvenim zajednicama, nastalim na razvalinama epoha, gdje se živi sistemom bez sistema i odakle dolaze najiskusniji kreatori discipliniranja vegetirajućih duhova koje više niko ne ubraja među žive, već u gubitnike bez aure mučenika.

Ti suludi voajeri, dileri magle u rimfuzi, podrepni kukci, ali ne i tupsoni, fasciniraju svojom pit bull terrier strategijom, urokljivim okom i misterioznom vještinama balegara, svete bube starih Egipćana, baš kao u  Knjizi mrtvih. Svako malo se naklate na kosti svojim "simpatijama" u velom misterije prekrivenoj ulozi, ako ništa, a ono sunčanog obzora zavodljivog hakera-gerilca sa par naučenih trikova banovanja i potkradanja pasvorda, da bi zaštitili gospodare torova, čija je objest čak i nama bezveznjakovićima i all inclusive blesovima,  dozlogrdila. Neće taj, majkoviću, među slične sebi koji bi mu bili zahvalni za novi vježbovni poligon. A, ako kontaktirate Telecom, ne daj Bože, odmah će vas s nokta skinuti da ste popušili viruščinu, vjerovatno zavirujući na pornografske sajtove, da se malo podsjete „šta to bješe ljubav, i bar na tren...“ biti biološko biće, pored ostaloga, doduše, u strogoj ilegali po božanskim atributima suvremene inkvizicije koja glorifcira askezu u tuđem dvorištu.“ Ne, moje doba, izgleda, još nije spremno za zvezde.“, pjevao je još Mika Antić, anticipirajući budućnost iz znakova u prošlosti u svom “Posmrtnom maršu klovnova”

Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi išao da onjušim oblake
i prvi se namršten vratio…
Nije mi žao
što sam ispao naivan
kao dimnjak – sanjalica
koji za života čeka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar
put oblaka i ptica.
Ja sam večito cvetao plavo…

Trla baba lan

Vratimo se na početak priče, na Balkaniku i unuka, od čije pameti bismo mogli štošta i pokupiti vrijednoga, pa pokušajmo bar za tren proniknuti u umijeće vladanja ljudskim srcima, koje pretpostavlja sposobnost identificiranja i sakralnog ratificiranja umijeća praćenja i osluškivanja znakova ...tih drevnih vještina šamana, očito veoma stranih mnogim vladarima koji svoje narode učas pretvore u vlastito koplje, luk, strijelu, štit, strategijom nimalo stranom ni našim bosanskohercegovačkim, demokratski izabranim već dobrano sijedim glavama, što su se ustajalo ušančila pola stoljeća u rascjepu između skupo naplaćene retorike dioba i misterijom obavijenog imuniteta, oliti nedodirljivosti, glođući puk do koske, umjesto da mu, nakon kalvarijskog puta, pruži osvježavajuću maramicu i obriše znoj sa čela, dajući mu zasluženog spokoja! Ne bi moglo biti za utjehu hudima što su zasjeli na luksuzne stolce padišaha, pa mjerkaju ko je dobio mekšu i skuplju pod debelo meso, jer je obraz nacije u pitanju! I, vodeći beskonačan verbalni rovovski rat bez ijednog suvislog argumenta, utapaju klepsidre tuđih života u metafizičku supstancu iluzije o zagrobnom životu kao zamjeni za ovaj propušten, hrabro i odvažno brinući da svoje bivstvovanje na Olimpu nagrade donedavno nezamislivim amalgamom privilegija i bogatstva, usred sirotinje i beznađa.Oximoron, reći će cinik, contradictio in adjecto uzviknuće nadobudni, a najmudriji među primatima odmahnut će rukom arogantno, uz komentar: “ trla baba lan“, ili pak: „apsurd“, čija se specifična težina, uzgred, nigdje više ne mjeri, jer se transponovao u svakodnevnicu besprincipijelnog pragmatizma Sartrovih „Prljavih ruku“.

Da su društvene mreže bile najkraći put do kreativnog revolucioniranja retuširane slike o samima sebi i svijetu koji pokazuje tendencije sve rigidnije alijenacije pojedinaca i grupa, baš kad se učinilo da su se približili jedni drugima, ne treba dvojiti. U istom tom poretku stvari je „Ljubav prema Jednome ostavila je dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”(Niče), pa iznenadni otklon ka religiji, dok traje kainski obračun nad bogatim ležištima prirodnih resursa i strateškim tačkama Plave Planete, postaje spasonosan zaklon od zakona, namijenjenog ekskluzivno i ciljano širokim (bezličnim) masama, iliti takozvanim „običnim ljudima“. Vjera nas determinira, po potrebi našeg izoštrenog eklekticizma kao negatore onog tuđeg Jednoga, koji nije i ne može biti ekvivalent našem, jer nije božanskog, već sotonskog porijekla, čime ukida sve prihvatljivo dogmi i kanonima isključivosti neupitnih vlasnika ključeva Neba. U takovoj misiji Papa pohodi bogate, Dalai Lama odbija da ikada više bude reinkarniran, Reis duhovno zbrinjava žrtve fašizma u bogatoj Norveškoj, a narod pačvork države i u nazivu, muči i moli Boga samo da rata ne bude!

!

Ne mislim na cilj već na čovjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.(Meša)

A što je u ovoj cijeloj priči sa intelektualcima i generaciji zlatnih sedamdesetih, pitaće se Razbor, uz disharmoniju na panel diskusiji FB? Većina je, tvrde upućeni, marginalizirana ili potrošena kao bezbjednosno zanimljivi najmoćnijim institucijama države bratstva, jedinstva i ideološke proleterske unisone apologetike, danas vodećim snagama demokratskog redizajniranja i discipliniranja nedotupavnih. Činjenica je da rigidni radikalizam pomućene svijesti o sebi  drugima nije nastao preko noći, a nije, bogme, niti završen sa topovskom paljbom posljednjeg rata koji ni danas ne razumijem ... Nejasno mi je, naime, zašto nam je bio potreban novi most u Mostaru, destine hiljada mrtvih, nanovo umiven i dotjeran Dubrovnik, ruševine i stratišta diljem domovine, pa da se osjetimo svoji na svome u toj rošomonijadi ambivalentnosti i dihotomije, dok tragamo za vlastitim korijenima i identitetom. Zlatni studenti sedamdesetih, ili su postali dio armije ofijunjenih, ili već odavno nose vodu mrtvima, jer veći dio manje površine zemaljske kuge, a posebice Balkanski rog, to sjecište civilizacija, mrzi istinu o sebi; preferira biti plagijat božanskih atribucija svemoći i besmrtnosti, dok život zamire. Ništa novo ni na Zapadu, ni na Istoku! Sve već viđeno! Nove staze do starih ciljeva. Izmiljeli ispod Gogoljevog Šinjela, naspram privremeno amnestiranih zatočenika Švedskog sindroma. Za to vrijeme Zemlja se grozmornošću stresa na starim tačkama rascjepa, opominjući da ništa nije gotovo, sve dok je plodno tle za cvjetanje u bokorima cvijeća zla, ljigave kleveta i zavisti „ ... male puzave opačine, koja ne poznaje nikakvo drugo zadovoljstvo osim potpuno propadanje svog predmeta.“ (Lssing, njemački pjesnik)